Ekrani i razvoj mozga: šta je mit, a šta istina?

Na pomen riječi EKRAN , nejvećem broju roditelja podiže se kosa na glavi, hvata ih blaga panika i nelagoda, jer ekrani su posvuda, kao i upozorenja koliko su štetni za razvoj dječijeg mozga. Ovo je tema oko koje postoji mnogo panike, ali i mnogo potcjenjivanja problema.

Danas ćemo se zabaviti ovom temom iz oba ugla, onih koji su ZA i onih koji su PROTIV – oslanjajući se na  različita istraživanja i činjenice do kojih je nauka do sada došla. Na svu sreću, nauka uglavnom ne podržava ni jedan ekstrem: ni tvrdnju da su ekrani „uništili djecu“, ni tvrdnju da su potpuno bezopasni.

Najvažniji zaključak dosadašnjih istraživanja rađenih u USA, Danskoj, Francuskoj, Finskoj, Australiji jeste da nije srž problema u korištenju ekrana već u sadržaju, količini vremena koje provodimo pred ekranom, sa kime gledamo pomenuti sadržaj i šta nama pomenuti sadržaj mijenja u stvarnom životu.

Jedan od osnovnih mitova i strahova roditelja je  „Svi ekrani jednako štete mozgu“  – Netačno.

Postoji velika razlika između:

• pasivnog gledanja kratkih, brzih i stimulativnih sadržaja,
• edukativnih interaktivnih sadržaja,
• video poziva sa bakom i djedom,
• crtanja na tabletu,
• programiranja,
• igranja šaha,
• beskonačnog skrolanja TikToka.

Savremena istraživanja pokazuju da pasivni sadržaji imaju znatno nepovoljnije efekte na pažnju nego aktivni i edukativni oblici korištenja tehnologije.

Također, nije isti utjecaj u različitim uzrasnim skupinama tj. u različitim razvojim fazama mozga.

Kod predškolske djece , kada je mozak u fazi najbržeg razvoja jer djeca usvajaju govor, pažnju, socijalne vještine i empatiju razgovor, socijalizacija sa članovima porodice i vršnjacima, te fizička aktivnost i igra na otvorenom su od presudne važnosti. Ovo su aktivnosti koje zahtijevu živi kontakt, stvarno iskustvo i stvarnu interakciju sa okolinom. Prema istraživanjima najveće negativne posljedice kod djece predškolskog uzrasta su poremećaj govora tj.zakašnjeli govor ili nedovoljno razvijen govor (više od jednog sata izloženosti ekrnu, dnevno).

Zatim, poremećaj pažnje zbog previše, prebrzog sadržaja koji svaku stvarnu aktivnost čini sporom i dosadnom. Još jedna od štetnih posljedica prekomjernog izlaganja ekranima djece predškolskog uzrasta je i poremećaj sna i pretilost. Naš mozak se upravo u snu najviše razvija i sortira informacije prikupljenje tokom dana. Nedostatak kretanja kod djece izaziva ne samo pretilost već i lošu grubu motoriku i orijentaciju u prostoru.

Ono što može biti dobra strana izlaganja predškolske djece ekranima jeste zanimljiva i interaktivna dopuna svakodnevnom životu. Postoji čitav niz aplikacija, programa koji doprinose lakšem učenju slova, brojeva, oblika, jezika ili drugih pojmova, pod uvjetom da roditelj učestvuje u učenju zajedno sa djetetom. Kada je u pitanju razvoj socijalizacije, održavanja kontakata sa porodicom i prijateljima koji ne žive blizu nas putem različitih aplikacija može obogatiti djetetov život i učvrstiti povezanost i odnose sa članovima porodice koji nisu fizički blizu, a danas imamo mnogo roditelja koji su zbog posla često odsutni.

Istraživanja također potvrđuju da nisu ugrožena samo djeca predškolskog uzrasta, već i oni stariji. Vjerovanje da „Školska djeca mogu koristiti ekrane koliko žele jer su već razvijena“  je netačno.

Djeca skolskog uzrasta od 6 do 12 godine i dalje bilježe snažan mentalni razvoj i tada posebno razvijaju planiranje, koncentraciju, logiku, samokontrolu i kritičko mišljenje. Pretjerana izloženost ekranima i kod njih izaziva nedostatak pažnje, lošu koncentraciju, čestu impulzivnost i smanjenu otpornost na frustraciju. Posebno se ne preporučuje kreiranje profila na društvenim mrežama djeci ispod 14 godina, jer su istraživanja pokazala da je aktivno učešće djece na društvenim mrežama direktno povezano sa anksioznošću, slabim samopouzdanjem i poremećajem sna.

Izlaganje ekranu može biti pozitivno ako je kontrolirano, umjereno i usmjereno na učenje i pristup korisnim informacijama. Znanje nikad nije bilo dostupnije. Nema potrebe preturati po tomovima enciklopedija ako su nam sve informacije dostupne na klik, ali uz nadzor ili upute starijih kojim izvorima zaista možemo vjerovati. Kvalitetni digitalni sadržaji mogu znatno pomoći u svladavanju matematike, jezika, stranih jezika, kreativnosti ili logike, ako se koriste ciljano i uz ogranično vrijeme. Programi i aplikacije poput Duolingo, Scratsh, ChessKid, Tocalife Board, Study Ge, puzzle….mogu biti izvor zabave i informacija u isto vrijeme, jer znamo već od ranije da djeca najbolje uče kroz igru. Na ovaj način djeca ne samo da se zabavljaju i uče, već razvijaju i informatičku ili digtalnu pismenost koja je neophodna da bi bili sigurni na internetu onda kada nisu pod nadzorom.

Još jedan mit sa kojim se često susrećemo je i uvjerenje da  „Današnja djeca više ne znaju komunicirati zbog tehnologije“ – u ovom slučaju nauka smatra da nije problem u korištenju tehnologije i ekrana (nismo došli do značajnih rezultata), već u pitanju da li ona zamjenjuje stvarni kontakt, interakciju, socijalizaciju i kretanje. porodicu, Dok god imamo normalan, aktivan i ispunjen stvarni život umjereno korištenje ekrana nam nije prijetnja.

Šta roditelji mogu uraditi?

1. Ne fokusirati se samo na vrijeme već i na sadržaj i svrhu (nije isto provesti 30 min.skrolajuci TikTok i 30 min programirajući neto)
2. Ne koristiti ekran kao glavni alat za smirivanje ili nagradu (posebno kod male djece)
3. Stvoriti život koji je zanimljiviji od ekrana (i nama odraslima je vrijednije stvarno iskustvo od skrolanja internetskim bespućima, a mi smo djeci najbolji primjer)
4.  Upisati dijete na Brainobrain akademiju za djecu gdje će dijete osim odlične zamjene za ekran ispuniti slobodno vrijeme na vrlo kreativan i pametan način. Ojačati svoje samopouzdanje, poboljšati svoj fokus, naučiti upravjati svojim vremenom, razviti radne navike i naučiti kako da lakše uči.

Šta društvo može uraditi?

• Više sigurnih prostora za igru.
• Više sportskih i kreativnih aktivnosti dostupnih svoj djeci.
• Manje digitalizacije tamo gdje ona ne donosi stvarnu korist.
• Edukacija roditelja o digitalnoj pismenosti.
• Kasnije uključivanje djece u društvene mreže.
• Razvoj školskih programa koji podučavaju zdrav odnos prema tehnologiji.

I za za kraj – ekrani sami po sebi nisu ni prijatelji ni neprijatelji djece.

Mozak djece se najbolje razvija uz igru, razgovor, interakciju sa okolinom, fizičku aktivnost , istraživanje i kreativnost. Tehnologija može biti vrijedan alat kada podržava prethodno pobrojane procese, ali problem nastaje kada ih počne zamjenjivati.

Djeci nije potrebno djetinjstvo bez tehnologije. Potrebno im je djetinjstvo u kojem tehnologija nije važnija od stvarnog života.