Rečenice koje nesvjesno ruše dječije samopouzdanje

U prethodnom članku smo govorili o tome da se trudimo biti najbolji roditelji svojoj djeci; Ipak, ponekad sasvim nesvjesno — iz najbolje namjere — koristimo fraze i rečenice koje ne idu u prilog zdravom razvoju ličnosti naše djece.

Postoji jedna važna istina roditeljstva: djeca sebe gledaju onako kako vjeruju da ih mi vidimo. Naše riječi postaju ogledalo u kojem grade sliku o sebi.

Dobra je vijest da im možemo pomoći u izgradnji bolje i pozitivnije slike o sebi pametnim odabirom riječi i svjesnim reakcijama.  Evo nekoliko rečenica koje često izgovaramo i prijedloga kako to prestati.

„Kako je___________ (ime drugog djeteta) dobio 5?“

Dijete dolazi iz škole razočarano i pomalo utučeno jer je dobilo lošu ocjenu. Već mu je teško, već je svjesno svog propusta — i upravo tada posegnemo za poređenjem. Zvuči poznato?

Nikada nije dobar trenutak da vlastito dijete upoređujemo s drugima, a najmanje onda kada je očigledno da je i samo razočarano. Poređenje ne motiviše — ono produbljuje osjećaj da dijete nije dovoljno pametno, sposobno ili vrijedno.

U takvoj situaciji, djetetu treba ohrabrenje, razumijevanje i podrška – mali vjetar u leđa da to nije kraj svijeta, da smo tu da mu pomognemo ili ga motiviramo da ispravi načinjen propust, da vjerujemo u njegove sposobnosti i da znamo da može bolje;

Umjesto:
„Kako je on/ona uspio?“

Pokušajmo:
„Žao mi je što se to desilo. Šta da radimo da to  popravmo.“

Time poručujemo djetetu da vjerujemo u njegove sposobnosti i da uvijek postoji i druga prilika. Nismo ljuti, nismo razočarani, podržavamo i idemo dalje.

„Prestani plakati, nije to ništa.“

Kada umanjujemo dječiju tugu, problem ne nestaje — ali dijete može početi vjerovati da njegovi osjećaji nisu važni i prestati ih dijeliti sa nama u budućnosti. Najgori scenario je da se počne zatvarati u sebe i stidjeti se svojih emocija. Djeca koja nauče potiskivati emocije često kasnije teže prepoznaju i izražavaju ono što osjećaju.

Ako želite umiriti dijete, pokušajte ovako:

 „Vidim da te to baš rastužilo. Hajde da se malo smirimo pa mi ispričaj šta se tačno dogodilo.“

Ponekad ne morate reći ništa. Zagrljaj i tišina znaju biti snažniji od svake rečenice.

Ovakvim pristupom pokazujemo djetetu da ga vidimo, razumijemo i prihvatamo njegove emocije — a upravo tu počinje emocionalna stabilnost.

„Kako nikad/ništa ne uradiš kako treba?!“

Dolazak kući nakon napornog dana, a obaveze koje je dijete trebalo završiti — nisu završene. Umor govori iz nas i reagujemo impulsivno.

Razumljivo je, potrebna je slonovska snaga da ne reagiramo na prvu. Ali etikete poput „nikad“ i „ništa“ djeca ne zaboravljaju lako. Da, greške se dešavaju i nama roditeljima – ali nije da NIKAD nismo uspješni i da NIŠTA baš ne radimo kako treba.

Ako dijete dovoljno puta čuje da „ne zna“, može prestati pokušavati. Samopouzdanje se ne ruši neuspjehom — ruši se uvjerenjem da je trud besmislen.

Pokušajmo zastati, udahnuti i reći:

„Molim te, daj mi trenutak. Razgovarat ćemo kasnije o onome što smo se dogovorili.“

Kada smo smireni, obje strane razmišljaju racionalnije. Tada razgovor postaje prostor za učenje, a ne za kritiku. Pitajmo dijete šta misli da li je nešto moglo ili trebalo uraditi drugačije? Ponudimo opcije za koje smatramo da bi bile bolji izbor. Na kraju krajeva pokažimo vlastitim primjerom kako bismo voljeli da se stvari rade u buduće.

„Šta nije u redu s tobom?“

Ovo je jedna od rečenica koje roditelji često izgovore u afektu — ali ona ne kritikuje ponašanje, nego dijete kao osobu. Dijete ne čuje: „Pogriješio si.“
Ono čuje: „Sa mnom nešto nije u redu.“

S vremenom takve poruke mogu postati dio njegovog unutrašnjeg glasa. Može postati izuzetno samokritično, kronično nezadovoljno vlastitim postignućem ili se osjećati „čudakom“ jer je drugačije.

Umjesto toga pokušajmo razdvojiti dijete od ponašanja:

 „Ovo što se dogodilo nije bila baš pametna odluka. Vjerujem da si svjestan/na i da ćeš drugi put razmisliti i postupiti drugačije.“

Tako gradimo odgovornost — bez narušavanja djetetove vrijednosti i dajemo priliku da nauče iz vlastite pogreške.

„Daj, pusti — ja ću. Vidiš da ne znaš / smotan si.“

Ovu rečenicu najčešće izgovaraju roditelji djece mlađeg uzrasta. Naravno da želimo pomoći i često nam je brže da nešto uradimo sami. Ali kada stalno preuzimamo zadatke, uskraćujemo im priliku za učenje, samostalnost i razvitak samopouzdanja.  Šaljemo skrivenu poruku: Ne vjerujem da možeš. Nisi sposoban to uraditi sam/a.

Samostalnost se ne razvija kroz savršenstvo — nego kroz pokušaje, greške i nova pokušavanja. Znam, znam, lako je to reći ako imaš vremena na pretek da gledaš kako predškolac već 20 minuta pokušava zavezati pertle, ali najčešće to niko od nas nema. Razumijem, ali nađimo odgovarajući momenat za prakticiranje i usvajanje nove vještine onda kada nismo u žurbi.

Pokušajmo reći: „Hajde da probaš sama, ja sam tu ako zapne.“

Djeci nije potrebno da radite za njih. Potrebno im je povjerenje i prilika da pokušaju iznova.

Za kraj — ovo su zaista male promijene u riječima, ali mogu izazvati veliku promijenu u djetetu i njegovom doživljaju sebe.

Nijedan roditelj ne bira riječi s namjerom da povrijedi. Najčešće govorimo automatski, onako kako smo i sami naučeni. No to ne bi trebao biti izgovor da ne pokušamo biti bolji, svjesniji i drugačiji.

Ovaj tekst nije tu da nam nabije osjećaj krivice, naprotiv — pišem ga jer i sama bijemove bitke svakodnevno. Korigiram vlastite kritike kad god ih osvjestim. Nadam se da će i vama biti od koristi.

Kome trebaju savršeni roditelji?! 😊 Djeca trebaju roditelje  koji su spremni učiti, prihvatiti i pokušati ponovo.

Ako ste neku od ovih rečenica već izgovorili — dobrodošli u klub „dovoljno dobrih roditelja“ 😉

Jer ono što djeca najviše pamte nije naša greška, nego naša spremnost da priznamo na sam pogriješili i da pokušamo ponovo. Jedna podržavajuća rečenica danas može postati njihov unutrašnji oslonac za cijeli život.